Graševina
Vinski autoriteti s pet kontinenata ocijenili su: najljepša hrvatska bijela sorta jest - graševina. Sviđa im se čak i naša verzija imena welschriesling, koji se općenito smatra ne baš privlačnim vinom, dok graševini proriču lijepu budućnost
Neke vinske sorte zaista nemaju zavidan imidž. Primjerice graševina. Usprkos podatku da je graševina najzastupljenija vinska sorta u Hrvata, što definitivno upućuje na omiljenost, već samo njeno ime zvuči profano, narodski. Omiljena je sorta koja to prestaje biti čim razlog za kupnju vina nije svakodnevna potrošnja, nego nekakva posebna prigoda. Hoćete li odnijeti bocu graševine na poklon? Ne, to će vjerojatno biti zvučnije ime - traminac ili chardonnay. Hoćete li važnom stranom partneru pokloniti graševinu? Jer, logično je da mu poklonite nešto autohtono. Nećete, dat ćete mu plavac mali, poput dingaca, ili prošek. Sjećam se kad su me zamolili da pomognem oko izbora vina za jedno vjenčanje u visokom društvu. Mladenka se zgroženost preporukom graševine za bijelo vino nije trudila sakriti. “Molim vas, pa kaj nemrete preporučiti neki chardonnay?”
Nažalost, graševini ni internacionalni imidž nije osobit. Barem nije bio do sada. Graševina je kao ime u svijetu apsolutna nepoznanica. Tek njezin internacionalni sinonim budi reakciju stranog sugovornika: “Aha, welschriesling!” Međutim, umjesto probuenog interesa, informacija da je graševina zapravo isto što i puno poznatiji welschriesling ostavlja upucenije strance hladnim. Razlozi? Evo jednog. Autor najprodavanijeg vinskog vodiča na svijetu Oz Clarke u svojem je džepnom izdanju započeo opis welschrieslinga tvrdnjom: “Not very apetizing wine.” Što je najgore, imao je pravo. Imao je, ali više nema. Welschriesling ili, hrvatski, graševina ustvari je široko rasprostranjena sorta u svim zemljama kroz koje teče Dunav te u Sloveniji i Italiji. U Sloveniji nosi naziv laški rizling, u Mađarskoj olasz rizling, u Češkoj vlaški rizling, u Austriji welschriesling, a u Rumunjskoj i Italiji riesling italico. Svi nazivi imaju riječ riesling ili rizling u sastavu i to je ono što strance posebno smeta. Naime, kako mi je ovih dana jedan drugi veliki vinski autoritet, Anthony Rose, objasnio: “Mi u Engleskoj rieslingom nazivamo samo pravi riesling - onaj iz Njemačke, a sve ostale smatramo lošim kopijama.” Taj “pravi” riesling u Hrvatskoj se zove rajnski rizling.
Nepravedan je takav status graševine jer svaki domaći pošteniji i upućeniji poznavatelj vina zna da ona ne zaostaje kvalitetom za drugim sortama. Svoj negativni imidž graševina je zaradila je za vrijeme socijalizma, kad su ekonomije spomenutih država marile jedino za količinu. Poticani su bili veliki prinosi i gradili su se golemi tankovi u kojima se ne može dobiti ništa dobro. Nije bilo sreće za sortu ni u zapadnim zemljama. Posebno u Italiji, koja je svoj riesling italico uzgajala samo u ravničarskim dijelovima za masovna vina. Jedini tračak nade bila je Austrija, koja, doduše, s običnim, suhim vinima nije postizala bogzna kakve rezultate, ali je sa slatkim predikatima od welschrieslinga zasjela na sam svjetski vrh kvalitete, odmah dopravog njemačkog rieslinga. Talijani i Austrijanci nisu uspjeli od graševine napraviti redovno suho vino jer se ta sorta u takvim geoklimatskim uvjetima loše snalazi. Graševini treba kontinentalna svježina da bi izrazila sve svoje aromatsko bogatstvo, ali joj treba puno više sunca da uskladi kiseline i sladore u bobici nego što ga mogu dati Austrija, Slovenija, pa čak i sjeverozapadni dijelovi Hrvatske. Tek na osunčanim padinama Kutjeva ili Baranje graševina iskazuje svoje najbolje karakteristike. Posljednjih se godina broj graševina iz tih krajeva, koje dolaze visokekvalitete, udeseterostručio.
Dugogodišnji lučonoše kvalitete Enjingi, Krauthaker i Kutjevo d.d. napokon su dobili pratnju još desetak vinara iz svojeg Kutjeva, poput Mihalja i Adžića. Zatim se jedna, zbog rata i loše privatizacije potpuno uspavana regija naglo probudila i u samo dvije godine donijela desetak vina izvrsne kvalitete. Naravno, riječ je o Baranji i o vinarima poput Belja, Gerstmajera i Kalazića. I ostale regije značajno napreduju, ponajviše Ilok i Daruvar. S odjednom toliko koncentriranom kvalitetom graševina, krajnje je vrijeme objaviti urbi et orbi da se u Hrvatskoj događa nešto važno. Slučaj graševine lako se može primijeniti i na ostale vodeće hrvatske sorte. Posebice na malvaziju. Put naše malvazije od profanog do mondenog vina u Hrvatskoj se već dogodio, međutim, internacionalno je i dalje potpuna nepoznanica, a teret trpanja u isti koš s ostalim mediteranskim malvazijama, s kojima nema nikakve veze, možda je i teži od nepopularnog imidža graševine.
I s plavcem malim bolja je situacija kod kuće, no vani je također nepoznat. U sklopu nedavno pokrenutog projekta afirmacije hrvatskih vina u inozemstvu, FW:Croatia - Fine Wine from Croatia, koji podržavaju i HGK i Ministarstvo poljoprivrede, u Hrvatsku su došli spomenuti Oz Clarke i Anthony Rose te još desetak jednako važnih vinskih autoriteta iz deset zemalja s čak pet kontinenata. Cilj je bio tim utjecajnim ljudima predstaviti dosege nove hrvatske vinske proizvodnje, čuti njihovo mišljenje o tome i navesti ih da o tome obavijeste javnost u svojim zemljama.
Već sama činjenica da su se tako značajna imena odazvala pozivu upućuje na to da su barem u stručnim krugovima svjesni da Hrvatska, okružena poznatim i priznatim vinskim zemljama poput Italije, Austrije i Mađarske te kao dio Mediterana, na kojem svaka zemlja ima veliku vinarsku tradiciju, mora imati potencijal. Međutim, kako desetljećima hrvatska vinska industrija ništa nije izvozila na velika tržišta poput Britanije, potpuna je nepoznanicakakve su kvalitete hrvatska vina i od kojih su sorata. Zbog toga je svima pozvanima na Fine Winefrom Croatia predstavljena kompletna hrvatska proizvodnja. U pet su dana kušali 150 različitih etiketa, gotovo sve domaće i najvažnije internacionalne sorte, te proputovali pola Hrvatske. Na kraju putovanja moje glavno pitanje svima ponaosob bilo je: koja od kušanih sorata, po vašem mišljenju, ima najveći potencijal?
Što se bijelih sorti tiče, odgovor je bio gotovo jednoglasan: graševina. Svi su naglasili i malvaziju kao odličnu, ali su je ipak stavili na drugo mjesto, a nekolicina je kao najbolji istaknula pošip. Kod crnih sorata plavac mali ponio je titulu favorita, ali su se iskreno šokirali cijenom. Neočekivano odlične komentare dobio je teran: “Zašto nam niste dali više terana?” čudili su se. “Teran ima izvrstan potencijal za starenje i velike dosege”, ustvrdili su. Svoj trenutak doživio je i babić, za koji su Oz Clarke i Anthony Rose izjavili da je sorta na kojoj počiva hrvatska budućnost crnih vina. Međutim, vijest da je ružno pače graševina ponijela titulu najljepše sorte apsolutno je iznenađenje. Ipak je to jedina hrvatska sorta prema kojoj stranci imaju negativne predrasude. Zanimljivo je da im se hrvatska verzija imena sviđa. Izostavljanjem riječi rizling iz naziva kao da je osvojila simpatije. Izgovaraju je lako i točno bez obzira s kojega govornog područja došli, jedino što slovo š očekivano zamijene sa s. Nepogrešivo su uočili sva tri lica graševine. Suhu i svježu graševinu s voćno-herbalnim aromama i mineralno osvježavajućim karakteromiz kutjevačke regije; potom također suhu, ali zreliju i snažniju s atraktivnim cvjetno-voćnim aromama iz Baranje; te naposljetku slatku, iz raznih tipova predikata, s cvjetnim, mednim i botritis aromama, koja ih je u konačnici i oborila s nogu. Od redovnih berbi ponajviše su isticali Gerstmajer i Belje iz Baranje. Zanimljivo je da su gotovo svi bolje ocijenili redovnu beljsku vrhunsku graševinu od one iz skupe edicije Goldberg. Potom, od kutjevačkih su najbolje prošli Adžić sa Zlatnom etiketom, Krauthaker i Mihalj, a kod slatkih su apsolutni hit bile izborna berba prosušenih bobica Krauthaker i ledena berba Kutjevo d.d. Istodobno, uz velik interes za graševinu i ostale hrvatske sorte, izrazili su opću nezainteresiranost za internacionalne sorte chardonnay, sauvignon, cabernet sauvignon, pinot crni i ostale.
Ocjene im uopće nisu bile loše, čak dapače, neka su vina ocijenjena s više od devedeset bodova, ali komentar je bio da su takva vina kušali već stotinama puta i da svijetu trebamo predstaviti graševine, malvazije, plavce i ostale originale jer se tržište umorilo od nepregledne količine istovjetnih chardonnaya i cabernet sauvignona. Tako se, zahvaljujući strancima, graševina od ružnog pačeta pretvorila u šegrta Hlapića i definitivno se uputila u svijet. Nadam se da će to pozitivno utjecati na onu rečenicu iz Clarkeova vodiča, ali i na promjenu plebejskog imidža graševine kod kuće.